Giht, poznat i kao urični artritis ili podagra, je bolest koja se spominje još od antičkih vremenima. Kroz povijest se često nazivala i “bolešću kraljeva – kraljevska bolest“ jer je bila povezana s obiljem hrane i pića. Određene životne navike mogu povećati rizik od razvoja bolesti, no ključnu ulogu i dalje imaju genetika i bubrežna funkcija. Giht je upalna bolest zglobova koja nastaje zbog taloženja kristala mokraćne kiseline u zglobovima i okolnim tkivima, što izaziva snažnu upalnu reakciju.
Predstavlja najčešći oblik upalnog artritisa. Može pogoditi ljude svih dobnih skupina, iako se najčešće javlja kod muškaraca srednje i starije životne dobi. Tipično se očituje naglim, izrazito bolnim napadajima upale, najčešće u palcu na nozi, iako može zahvatiti i druge zglobove poput koljena ili gležnja. Ako se ne liječi, bolest može napredovati u kronični oblik s razvojem tofa i trajnim oštećenjem zglobova.
U nastavku saznajte detaljnije što je giht, zašto nastaje, kako se liječi i koje korake možete poduzeti da spriječite njegove napade i dugoročne komplikacije.
Što je giht i zašto nastaje?
Giht ili urični artritis je upalna bolest zglobova koja nastaje zbog taloženja kristala mokraćne kiseline (urata) u zglobovima i okolnim tkivima. Mokraćna kiselina, ili stručno urat, nastaje kao produkt razgradnje purina u tijelu i normalno je prisutna u krvi u određenim koncentracijama. Povišeni urati u krvi, stanje koje nazivamo hiperuricemija, glavni su rizični faktor za razvoj gihta.
U normalnim uvjetima, urati u krvi ostaju otopljeni sve dok koncentracija ne prijeđe prag topljivosti od otprilike 400 μmol/L. Kada razina urata premaši ovu granicu, višak se počinje taložiti u zglobovima i okolnim tkivima u obliku kristala mononatrijevog urata. Taloženje kristala izaziva snažnu upalnu reakciju: aktiviraju se bijele krvne stanice i imunološki posrednici – dolazi do oticanja, crvenila i jake boli u zahvaćenom zglobu. Dugotrajno nakupljanje kristala može dovesti do stvaranja tofa – vidljivih, često bolnih nakupina kristala urata u zglobovima i okolnom tkivu.
Hiperuricemija može nastati iz različitih razloga. Kod nekih osoba dolazi do prekomjerne proizvodnje mokraćne kiseline, primjerice zbog prehrane bogate purinima. Međutim, češći uzrok je smanjeno izlučivanje urata putem bubrega, što se javlja u oko 90 % slučajeva. Važno je naglasiti da povišeni urati u krvi ne dovode uvijek do simptoma gihta, ali značajno povećavaju rizik od razvoja akutnih napada i kroničnog oblika bolesti.
Giht se može očitovati kroz povremene, nagle i vrlo bolne akutne napade upale ili, ako bolest napreduje, kroz kronični oblik s dugotrajnim oštećenjem zglobova. Detaljnije o kliničkim manifestacijama bit će opisano u sljedećem poglavlju. S obzirom na mehanizam nakupljanja urata u krvi i zglobovima, u nastavku ćemo razmotriti rizične faktore koji dodatno povećavaju vjerojatnost razvoja gihta i ponovljenih napada.
Giht kroz povijest
Giht je bolest koja je stoljećima bila poznata i opisivana, a kroz povijest je imala posebno mjesto u medicini i kulturi. Još su stari Egipćani i Hipokrat bilježili simptome ove bolesti. U kasnijim razdobljima giht je postao poznat kao “bolest kraljeva” ili “bolest bogatih”. Taj naziv proizlazio je iz činjenice da se često javljao kod onih koji su imali obilje hrane, osobito crvenog mesa i alkohola, dok je siromašnije stanovništvo rjeđe obolijevalo.
U 18. stoljeću giht se smatrao gotovo statusnim simbolom, a zanimljivo je da se tada pokušavao liječiti i neobičnim metodama, primjerice pijenjem posebnog “punča” koji je trebao ublažiti bol i potaknuti izlučivanje mokraćne kiseline. Bolest je često prikazivana i u umjetnosti – najpoznatiji je satirični prikaz “The Gout” gdje golema kandža steže nožni palac bolesnika, što je vrlo slikovito dočaravalo intenzitet boli. Poznate povijesne ličnosti poput engleskog kralja Henrika VIII. i Benjamina Franklina patile su od gihta, što je dodatno učvrstilo njegovu povezanost s bogatstvom i luksuzom.
Danas, međutim, znamo da stil života i prehrana imaju utjecaj na razvoj bolesti, ali nisu presudni. Genetski faktori, poremećaji metabolizma mokraćne kiseline i određene druge bolesti imaju puno veću ulogu u nastanku gihta nego sama činjenica što netko voli dobar obrok ili čašu vina.
Faktori rizika za giht
Razvoj gihta najčešće je posljedica kombinacije nasljednih čimbenika, osobnih karakteristika i životnih navika. Rizični faktori dijele se na promjenjive, na koje možemo utjecati, i nepromjenjive, koje ne možemo mijenjati.
Nepromjenjivi faktori uključuju dob i spol – giht je češći kod muškaraca srednje i starije životne dobi – te nasljedne predispozicije. Osobe čiji su članovi obitelji imali giht imaju povećan rizik zbog genetskih varijacija koje utječu na metabolizam mokraćne kiseline i njezino izlučivanje bubrezima.
Promjenjivi faktori odnose se na životni stil i zdravstvene probleme koje možemo kontrolirati. Pretilost, visok krvni tlak, dijabetes i bubrežne bolesti povećavaju koncentraciju urata u krvi i time vjerojatnost napada. Određeni lijekovi, poput diuretika ili lijekova koji utječu na funkciju bubrega, također mogu otežati izlučivanje urata.
Prehrana igra ključnu ulogu u kontroli rizika. Hrana bogata purinima, poput crvenog mesa, iznutrica i plodova mora, može povećati razinu urata u krvi. Konzumacija alkohola, posebno piva i žestokih pića, te slatkih gaziranih napitaka i napitaka s visokim udjelom fruktoznog kukuruznog sirupa, također povećava vjerojatnost razvoja gihta.
Razumijevanje promjenjivih i nepromjenjivih faktora omogućuje pravovremenu prevenciju i kontrolu bolesti, smanjujući učestalost akutnih napada i dugoročne komplikacije gihta.
Kliničke manifestacije gihta
Giht se obično očituje u dva oblika: kroz nagle i vrlo bolne napade poznate kao akutni giht, ili kao kronični giht koji se očituje trajnim oštećenjem zglobova i dugotrajnim tegobama. Većina bolesnika s povišenim uratima u krvi (hiperuricemija) nikada ne razvije giht. Rizik od akutnog napada gihta raste proporcionalno s razinom urata u krvi. U sljedećim pododjeljcima detaljnije ćemo opisati akutni i kronični oblik gihta.
Akutni giht
Akutni giht obično se pojavljuje kao nagla upala zgloba, najčešće prvog metatarzofalangealnog zgloba – palca na nozi, što se u narodu naziva podagra. Bol se javlja gotovo preko noći i često je izuzetno jaka. Neki bolesnici osjećaju nelagodu čak i pri dodiru plahte preko upaljenog zgloba.
Napade akutnog gihta mogu potaknuti različiti okidači, poput lokalne ozljede zgloba, pretjeranog konzumiranja alkohola, prejedanja ili dugotrajnog posta. Nagla promjena tjelesne težine, uzimanje diuretika ili započinjanja terapije lijekovima za snižavanje urata također može biti okidač. Prilikom napada dolazi do interakcije imunoloških stanica i kristala urata pri čemu se razvija jaka upalna reakcija koja se očituje intenzivnom boli, oticanjem i crvenilom zahvaćenog zgloba.
Uz palac na nozi, najčešće zahvaćeni zglobovi su gležnjevi, koljena, ručni zglobovi i prsti ruku. Osim zglobova upalom mogu biti zahvaćene i tetive, burze ili okolna tkiva. Tipični napadi traju 7 do 14 dana, a zatim spontano prolaze čak i bez liječenja, iako se mogu ponavljati tijekom godina.
Nakon što se akutni napad povuče, bolesnik ulazi u takozvanu interkritičnu fazu. Tijekom ovog razdoblja osobe se obično osjećaju dobro, bez bolova i oticanja zglobova. Ipak, unatoč prividnom mirovanju bolesti, povišeni urati u krvi i dalje su prisutni, a kristali mokraćne kiseline nastavljaju se polako taložiti u zglobovima i tkivima.
Kronični giht
Ako se giht ne liječi, s vremenom napadaji postaju sve češći i duže traju te tijekom nekoliko godina bolest može prijeći u kronični giht, koji postupno dovodi do oštećenja zglobova. Uz češće napade, kronični giht često je povezan s nakupljanjem kristala mokraćne kiseline u tkivima, poznatih kao tofi. Ove nakupine mogu se pojaviti u zglobovima, hrskavici, kostima, ali i na ušnim školjkama ili drugim kožnim tkivima.
Tofi izgledaju kao bijele, kredaste kvržice ispod tanke kože koje se ponekad mogu spontano iscjediti na površinu. Iako se kod nekih pacijenata tofi mogu pojaviti kao prvi simptom, kronični tofični giht obično se razvija 10 ili više godina nakon prvog akutnog napada.
Kronični giht s tofima može dovesti do deformirajućeg artritisa, opsežnog oštećenja kostiju i zglobova te ozbiljnih deformacija.
Osim tipičnih promjena zglobova, dugotrajni giht može dovesti do bubrežnih problema, uključujući stvaranje bubrežnih kamenaca od mokraćne kiseline. Pacijenti s dugotrajnim gihtom također imaju veći rizik od napredovanja bubrežne bolesti i povećan rizik od kardiovaskularnih komplikacija, uključujući infarkt miokarda, zatajenje srca i moždani udar.
Giht: simptomi i znakovi bolesti
- Nagli napad boli – bol se razvija tijekom 24 sata, često preko noći i vrlo je intenzivna.
- Najčešće zahvaćen palac na nozi – prvi metatarzofalangealni zglob, ali može zahvatiti i gležnjeve, koljena, ručne zglobove i prste ruku.
- Oteklina, crvenilo i toplina zgloba – zahvaćeni zglob postaje izrazito osjetljiv. Dodir i pokret, čak i minimalni, izazivaju jaku bol.
- Kronični giht – dugotrajna bolest može dovesti do stvaranja tofa, vidljivih nakupina kristala mokraćne kiseline u zglobovima i okolnom tkivu.
Dijagnoza
Dijagnoza gihta temelji se na kombinaciji kliničkih znakova, laboratorijskih pretraga i, u nekim slučajevima, slikovnih metoda. Pravovremeno prepoznavanje bolesti omogućuje učinkovitu kontrolu napada i prevenciju dugoročnih komplikacija.
Klinička slika
Giht se obično očituje naglim i vrlo bolnim napadima u jednom ili više zglobova, najčešće u palcu na nozi, ali mogu biti zahvaćeni i koljena, gležnjevi te ručni zglobovi. Zglob je otečen, crven, topao i izrazito osjetljiv na dodir. Tijekom akutnog napada pacijenti često osjećaju jaku nelagodu čak i pri minimalnom pokretu ili dodiru odjeće i posteljine.
Laboratorijske pretrage
Prisutnost kristala mononatrijevog urata u sinovijalnoj tekućini upaljenog zgloba pod mikroskopom definitivno potvrđuje giht. U serumu se obično nalaze povišene vrijednosti mokraćne kiseline (povišeni urati), no samo po sebi to ne dokazuje gihta. Naime, mnogi ljudi s povišenim uratima nikada ne dožive napad gihta. Tijekom akutnog napada laboratorijski nalazi često pokazuju i povišene vrijednosti bijelih krvnih stanica, sedimentacije eritrocita (SE) te C‑reaktivnog proteina (CRP), što odražava upalni odgovor organizma.
Definitivna potvrda gihta zahtijeva aspiraciju sinovijalne tekućine iz zahvaćenog zgloba i mikroskopsko dokazivanje kristala mononatrijevog urata. Ostale laboratorijske pretrage, poput povišene mokraćne kiseline u serumu, leukocita ili CRP-a, mogu upućivati na bolest, ali same po sebi ne potvrđuju dijagnozu gihta.
Radiološke metode
U uznapredovalim slučajevima gihta, radiološke metode poput ultrazvuka, RTG-a ili magnetske rezonancije mogu pomoći u procjeni oštećenja zglobova i otkrivanju tofa. Ultrazvuk je posebno koristan jer omogućuje prikaz otekline zgloba tijekom akutnog napada, a također služi kao pomoć pri aspiraciji sinovijalne tekućine iz zahvaćenog zgloba. Slikovne metode omogućuju uvid u nakupljanje kristala u zglobovima, hrskavici i kostima te pomažu u praćenju progresije bolesti i učinkovitosti terapije.
Liječenje gihta
Liječenje gihta usmjereno je na ublažavanje bolova i upale u akutnoj fazi te na dugoročno sprječavanje komplikacija.
U nastavku su sažeti glavni ciljevi terapije.
- Ublažiti akutnu bol i upalu
- Spriječiti ponavljanje napada
- Snižiti razinu mokraćne kiseline u krvi
- Spriječiti razvoj kroničnog gihta i tofa
- Otkloniti ili smanjiti rizik od trajnog oštećenja zglobova
Liječenje akutnog napada gihta
Liječenje akutnog napada gihta usmjereno je na brzo smanjenje upale i ublažavanje bolova. Terapiju bi trebalo započeti što je prije moguće, idealno unutar prvih 24 sata od početka napada, kako bi se smanjila težina i trajanje simptoma.
Prvi izbor u liječenju su nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAR), poput indometacina, naproksena ili diklofenaka. Oni djeluju brzo i učinkovito, a trajanje terapije obično je od 7 do 10 dana. U prvih nekoliko dana primjenjuju se pune doze, što često dovodi do brzog smanjenja simptoma. Nema značajne razlike u učinkovitosti između pojedinih NSAR-a.
Doziranje nesteroidnih antireumatika kod akutnog napadaja gihta
- Indometacin: 50 mg 3 puta dnevno
- Naproksen: 500 mg 2 puta dnevno
- Ibuprofen: 800 mg 3 puta dnevno
- Diklofenak: 50 mg 2–3 puta dnevno
Kortikosteroidi se koriste u obliku tableta ili intramuskularno kod pacijenata koji ne mogu uzimati NSAR ili imaju bubrežne probleme. Daju se u kratkim ciklusima, uz postupno smanjenje doze kako bi se spriječile nuspojave. Kortikosteroidi se mogu primijeniti intraartikularno ( injekcija u zglob) kod napada gihta koji zahvaća samo jedan zglob.
Kolhicin, dobiven iz biljke mrazovac (Colchicum autumnale) i s tradicijom uporabe dugom više od 3500 godina, pokazao je sličnu učinkovitost kao i drugi lijekovi kada se uzme unutar 24 sata od početka napada gihta. Nekada se široko koristio za liječenje akutnog gihta, ali se danas rjeđe primjenjuje zbog mogućih nuspojava poput probavnih smetnji i miotoksičnosti. Predoziranje kolhicinom može biti smrtonosno stoga se primjenjuje u niskim dozama kada NSAR i glukokortikoidi nisu prikladni.
Uz lijekove, važne su i nefarmakološke mjere. Odmor zahvaćenog zgloba u kombinaciji s lokalnom primjenom hladnih obloga može dodatno smanjiti bol i oteklinu.
Liječenje kroničnog gihta i prevencija budućih napadaja
Povišeni urati u krvi glavni su uzrok nastanka gihta i njegovih napada. Cilj dugoročnog liječenja je smanjiti razinu urata (mokraćne kiseline) i time učestalost i intenzitet napada, spriječiti nastanak tofa te očuvati funkciju zglobova i bubrežnu funkciju. Liječenje se temelji na kombinaciji nefarmakoloških mjera, poput prilagodbe prehrane i životnog stila, te farmakološke terapije koja uključuje lijekove za kontrolu razine mokraćne kiseline. Pravovremena i sustavna primjena ovih mjera značajno smanjuje rizik od kroničnih komplikacija.
Prehrana i promjena stila života
Održavanje zdrave tjelesne težine izuzetno je važno jer pretilost značajno povećava rizik od razvoja gihta. Gubitak suvišnih kilograma može sniziti razinu mokraćne kiseline u krvi i smanjiti učestalost napada. Imate li višak kilograma saznajte koristeći kalkulator indeksa tjelesne mase.
Prehrana ima važnu ulogu u kontroli razine urata. Preporučuje se smanjiti unos namirnica bogatih purinima, poput iznutrica, školjki i crvenog mesa, jer one mogu povećati razinu mokraćne kiseline. Također, ograničeno konzumiranje alkohola, gaziranih napitaka i sokova s visokim udjelom fruktoznog kukuruznog sirupa može smanjiti rizik od napada gihta.
Prehrana poput DASH dijete pokazuju korisne učinke u snižavanju razine urata u krvi u usporedbi sa standardnom zapadnjačkom prehranom.
Pridržavanjem pravilne dijete i ograničavanjem unosa namirnica koje povećavaju razine urata, moguće je razinu mokraćne kiseline smanjiti za 60-120 umol/L.
Osim toga, unos dovoljne količine vitamina C, najmanje 500 mg dnevno, također može doprinositi smanjenju razine mokraćne kiseline i smanjenju rizika od pojave gihta.
Redovita tjelovježba i održavanje aktivnog životnog stila dodatno pomažu u kontroli tjelesne težine i općenito poboljšavaju zdravlje zglobova, što dugoročno može smanjiti učestalost i težinu napada gihta.
Farmakološko liječenje (lijekovi)
Farmakološko liječenje kroničnog gihta temelji se na lijekovima koji na različite načine snižavaju koncentraciju urata u krvi. Ovi lijekovi pomažu u sprječavanju ponovljenih napada gihta, smanjenju rizika od tofa i očuvanju funkcije zglobova. Odabir i početak terapije individualiziraju se prema učestalosti napada, prisutnosti tofa, bubrežnoj funkciji i drugim zdravstvenim faktorima.
Smjernice Američkog reumatološkog društva iz 2020. godine ne preporučuju započinjanje liječenja lijekovima za snižavanje urata nakon prvog napada gihta. Također, ovi lijekovi se ne primjenjuje kod osoba s asimptomatskom hiperuricemijom, odnosno kada su povišene razine mokraćne kiseline u krvi, ali bez kliničkih simptoma bolesti.
Glavne skupine lijekova uključuju:
- Inhibitori sinteze mokraćne kiseline
Lijekovi poput alopurinola i febuksostata smanjuju proizvodnju urata u tijelu. Ovo su lijekovi koji se daleko najčešće koriste za dugotrajno liječenje gihta. Počinju se primjenjivati u niskim dozama, a doziranje se postupno prilagođava svakih 2 do 6 tjedana kako bi se postigle ciljne razine urata u krvi (manje od 360 µmol/L, odnosno 300 µmol/L kod pacijenata s tofima). Započinjanje terapije tijekom akutnog napada nije zabranjeno, ali zahtijeva pažljivo praćenje. - Urikozurici
Ova skupina lijekova povećava izlučivanje urata putem bubrega. Danas se rjeđe primjenjuju. Značajne nuspojave urikozuričnih lijekova uključuju izazivanje napada gihta, stvaranje bubrežnih kamenaca od mokraćne kiseline, probavne smetnje i kožne osipe. Ovi lijekovi nisu prikladni za bolesnike s kroničnom bubrežnom bolesti.
Profilaktička terapija protiv napada
Tijekom započinjanja terapije lijekovima za snižavanje urata, povećava se rizik od akutnih napadaja gihta. Stoga se preporučuje primjena niskih doza kolhicina ili nesteroidnih antireumatika (NSAR) tijekom perioda od 3-6 mjeseci nakon započinjanja terapije kako bi se smanjila učestalost napada u tom kritičnom razdoblju.
Ovi lijekovi su temelj dugoročne kontrole gihta, ali uvijek se primjenjuju u kombinaciji s nefarmakološkim mjerama, poput prilagodbe prehrane i životnog stila, kako bi se postigli najbolji rezultati u smanjenju urata i prevenciji komplikacija.
Savjeti za pacijente
Edukacija pacijenata igra ključnu ulogu u liječenju gihta. Uz lijekove, promjene životnih navika mogu značajno smanjiti rizik od novih napada i usporiti napredovanje bolesti.
Evo nekoliko praktičnih savjeta:
- Održavanje zdrave tjelesne težine – prekomjerna tjelesna masa povećava razinu mokraćne kiseline i opterećuje zglobove. Mršavljenjem se razina urata može sniziti, a simptomi gihta ublažiti.
- Prilagodba prehrane – preporučuje se veći unos proteina biljnog porijekla i nemasnih mliječnih proizvoda, a manje namirnica bogatih purinima poput crvenog mesa i školjki. Umjesto jednostavnih šećera birajte složene ugljikohidrate i smanjite unos zasićenih masnoća.
- Ograničenje alkohola i zaslađenih pića – pivo, žestoka alkoholna pića te napitci s visokim udjelom fruktoznog sirupa dokazano povisuju mokraćnu kiselinu i mogu izazvati napad gihta.
- Dovoljna hidracija – unos tekućine tijekom dana pomaže bubrezima u izlučivanju mokraćne kiseline i smanjuje rizik od stvaranja bubrežnih kamenaca.
- Redovita tjelesna aktivnost – umjerena i redovita aktivnost doprinosi održavanju zdrave težine, jača mišiće i pridonosi zdravlju zglobova.
Iako same promjene načina života često nisu dovoljne da u potpunosti spriječe giht, one bitno doprinose učinkovitosti lijekova i dugoročnoj kontroli bolesti.
Najvažnije činjenice o gihtu
- Giht je uzrokovan taloženjem kristala mononatrijevog urata u zglobovima i okolnim tkivima.
- Hiperuricemija je definirana kao koncentracija mokraćne kiseline >404 µmol/L.
- Najčešće pogađa prvi metatarzofalangealni zglob (palac na nozi).
- Kristali su igličastog oblika.
- Rizični čimbenici: bubrežna insuficijencija, primjena tiazidnih i drugih diuretika, pretilost, alkohol, crveno meso i školjke.
- Giht nastaje najčešće zbog smanjenog izlučivanja urata putem bubrega; rjeđe zbog prekomjerne proizvodnje.
- Akutni napadi liječe se NSAR-ima, kolhicinom ili kortikosteroidima.
- U kroničnom liječenju za snižavanje urata najčešće se koriste lijekovi koji smanjuju proizvodnu mokraćne kiseline (alopurinol, febuksostat).
- Po mogućnosti izbjegavati započinjanje terapije za snižavanje urata tijekom akutnog napada; iniciranje terapije individualizira se prema pacijentu.
- Tofi su kredaste, vidljive nakupine uratnih kristala koje se pojavljuju u kroničnom gihtu.
Afzal M, Rednam M, Gujarathi R, et al. Gout. [Updated 2025 Jun 23]. In: StatPearls [Internet]. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing; 2025 Jan-.
FitzGerald JD, Dalbeth N, Mikuls T, et al. 2020 American College of Rheumatology Guideline for the Management of Gout. Arthritis Care Res (Hoboken). 2020 Jun;72(6):744-760. doi: 10.1002/acr.24180. PMID: 32391934; PMCID: PMC10563586.
Shekelle PG, FitzGerald J, Newberry SJ, et al. Management of Gout [Internet]. Rockville (MD): Agency for Healthcare Research and Quality (US); 2016 Mar. (Comparative Effectiveness Reviews, No. 176.)
Parisa N, Kamaluddin MT, Saleh MI, Sinaga E. The inflammation process of gout arthritis and its treatment. J Adv Pharm Technol Res. 2023 Jul-Sep;14(3):166-170. doi: 10.4103/japtr.japtr_144_23. PMID: 37691999; PMCID: PMC10483907.
Ragab G, Elshahaly M, Bardin T. Gout: An old disease in new perspective – A review. J Adv Res. 2017 Sep;8(5):495-511. doi: 10.1016/j.jare.2017.04.008. PMID: 28748116; PMCID: PMC5512152.
Zhang Y, Chen S, Yuan M, Xu Y, Xu H. Gout and Diet: A Comprehensive Review of Mechanisms and Management. Nutrients. 2022 Aug 26;14(17):3525. doi: 10.3390/nu14173525. PMID: 36079783; PMCID: PMC9459802.
